U Hrvatskoj nekoliko dana boravi Petar Šegrt (57), hrvatski nogometni trener rodom iz Đurđevca s prebivalištem u Njemačkoj, koji se nedavno proslavio vodeći reprezentaciju Tadžikistana do senzacionalnoga plasmana u četvrtfinale Azijskoga prvenstva. Tako je u siječnju 2024. godine Šegrtov uspjeh bio jedna od najintrigantnijih sportskih priča u Aziji, a njezinome glavnome protagonistu donio golem publicitet na najvećemu kontinentu.
Golem ponos
Šegrt još od svoje četvrte godine živi u njemačkom gradiću Deckenpfronnu, u oblasti Baden-Württemberg, a domovinu posjećuje jednom godišnje. Ovoga puta povod je osobit: Šegrt je dobio pozivnicu za svečanu sjednicu u povodu obilježavanja Dana Grada Đurđevca, na kojoj će mu u rodnome gradu biti dodijeljeno priznanje.
– Najiskrenije ću vam reći: osjećam ogroman ponos i čast mi je što će mi moj rodni grad dodijeliti to priznanje, ali istodobno mi to čini malu nelagodu, čak i sram, jer smatram da postoje u Đurđevcu ljudi koji su to zaslužili više od mene; liječnici, vatrogasci, ljudi koji rade s djecom, odgojitelji, učitelji... Ja sam samo nogometni trener – skromno će Petar Šegrt.
Koliko ste uopće vezani za Đurđevac? U svojim javnim nastupima uvijek spominjete svoj rodni grad.
– Iako sam iz Đurđevca otišao u Njemačku s četiri godine, uvijek sam bio vezan za svoj grad. Čujte, 1991. godine, kad je počeo Domovinski rat, iz Njemačke sam u svoj grad osobno vozio kamione natovarene lijekovima, odjećom, obućom. Da, ja sam ih vozio, nitko drugi! I skupljajući tu pomoć svojim sugrađanima, obitelji, prijateljima...., tada sam potrošio sav svoj novac koji sam do tada bio zaradio! I nije mi bilo žao, jer bila su teška, ratna vremena, ljudima je jednostavno trebalo pomoći – nastavio je Petar Šegrt.
S puno emocija prisjeća se svoga teškoga djetinjstva u Njemačkoj, zemlji u kojoj su njegovi roditelji otišli trbuhom za kruhom, i gdje se za njega u početku najviše brinuo stariji brat Ivica.
– Ja se s četiri godine nisam mogao upisati u vrtić u Njemačkoj, jer sam bio stranac, a prije negoli sam krenuo u osnovnu školu, naučio sam sâm čitati i pisati. Dok su roditelji radili, a brat bio u školi, znao sam pred sebe staviti boce raznih sokova i pića, pa sam – znajući njihove nazive – slova prepisivao s etiketa. Problem je nastao u drugom razredu kada je trebalo svladavati tešku njemačku gramatiku – nasmijao se Šegrt.
Već s 14 godina počeo je raditi u jednom supermarketu, u kojemu je imao mjesečnu plaću od 350 njemačkih maraka, a srednju školu završio je s diplomom modnoga trgovca/menadžera te se zaposlio u trgovini tekstilom. Istodobno, već sa 17 godina počeo se baviti i trenerskim poslom, nakon što je kao nogometaš lokalnoga Calwa pretrpio tešku ozljedu koljena.
– Tada su me u klubu zamolili da budem trener svojim suigračima, juniorima. Išlo mi je jako dobro, počeo sam primjenjivati sustav igre 4-3-3, dogurali smo do druge njemačke lige, pa su sam zapeo za oko voditelju trenerske akademije Njemačkoga saveza. Dobio sam poziv da održim predavanje trenerima o sustavu koji sam primjenjivao.
Iako je praktički cijeli život u Njemačkoj, Šegrt nikada nije uzeo njemačko državljanstvo. To ga je u jednom trenutku karijere skupo koštalo. To je ona famozna i burna Šegrtova 2008. godina, u kojoj se u Tbilisiju bio zatekao usred gruzijsko-ruskoga rata. Nije tada pobjegao iz Gruzije, a nedugo potom bio je preko noći smijenjen kako bi selekciju preuzeo Argentinac Hector Cuper.
– U Gruzijskom savezu bio sam izbornik selekcije U-21 i tehnički direktor s ovlastima da dovedem izbornika A vrste. Odlučio sam se bio za Branka Ivankovića, koji se, međutim, s Gruzijcima nije bio dogovorio, pa su mene zamolili da ja budem izbornik. Tako sam vodio Gruziju u prijateljskoj utakmici s Portugalom u predvečerje Eura 2008. – pripovijeda Šegrt pa nastavlja:
– Tada su me portugalski novinari na presici pitali o Cristianu Ronaldu; kako mijenja žene, kako je razbio skupocjeni Ferrari... Odgovorio sam im: "Ronaldov privatni život samo je njegova stvar. Ja ga doživljavam kao nogometaša i sada vam kažem da će on biti jedan od najvećih u povijesti!" Sljedećeg dana sam ga i upoznao, razmijenili smo nekoliko rečenica, bio je vrlo ugodan sugovornik. Rekli su mi da su me portugalski izbornik Scolari i Ronaldo u njihovim medijima nazvali Simpatico.
Još jedan događaj obilježio je Šegrtovu 2008. godinu. Tada je trebao postati izbornik njemačke selekcije do 21 godine.
– Sve je bilo dogovoreno sa Savezom, odnosno s direktorom Bierhoffom, a njihov plan bio je da nakon dvije godine postanem pomoćnik izbornika A reprezentacije, svoga prijatelja Löwa. Međutim, stvar je stala kada su oni shvatili: "Pa vi niste Nijemac!" Da, nisam imao njemačko državljanstvo, a svoga hrvatskoga nisam se želio odreći, a tako je i danas.
Svojedobno ste bili i kandidat za klupu West Hama?
– Da, i to je praktički sve bilo dogovoreno s tadašnjim menadžerom Avramom Grantom, već sam bio u Londonu pripremao treninge. Bio bih trener zadužen za rad na terenu, a Grant bi vodio momčad i obavljao druge poslove iz nadležnosti menadžera. Zašto je propalo? Zato što su agenti koji su me zastupali u tom poslu preko noći željeli podignuti moju plaću za 300 tisuća funta, na što klub nije pristao. Tako sam ostao bez tog angažmana, a West Ham je umjesto mene angažirao Željka Petrovića.
Petar Šegrt danas je još uvijek trener bez angažmana. Kaže kako bi sada, kada je na vrhuncu nakon uspjeha s Tadžikistanom, želio preuzeti jaču reprezentaciju, s kojom bi imao izgleda za plasman na SP 2026. ili neki ambiciozni europski klub. U razgovorima s nekim medijima bilo mu je postavljeno pitanje o hrvatskoj reprezentaciji.
– Ja sam navijač Hrvatske i prije negoli bi uopće netko postavio pitanje o budućem izborniku Hrvatske, ja uvijek kažem: "Svi moramo biti ponosni na sve što je Dalić napravio s Hrvatskom i svi mu moramo biti potpora!" Evo, kad god dođem u Hrvatsku, ja kupim novi hrvatski dres! I još nešto. Prije negoli je postao izbornik, Dalić je bio jako uspješan u Aziji, a na tamošnji nogomet gleda se podcjenjivački. To je i meni satisfakcija, jer svoje sam najveće uspjehe ostvario upravo u azijskim zemljama – zaključio je Petar Šegrt.
'Zvali su me Kurdi iz Njemačke, trebao sam postati izbornik, ali Balkanske se ni za što nisam htio odreći'